SARAJEVO, 1. februar – U Sarajevu je, u 102. godini, preminula Emina (Spaho) Kadić, kćerka dr. Mehmeda Spahe, jednog od najznačajnijih bosanskih političara XX stoljeća. Mehmed Spaho bio je prvi Bošnjak u vladi Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS), predsjednik Jugoslovenske muslimanske organizacije (JMO) te jedan od dva priznata zastupnika u Narodnom vijeću SHS za BiH.
Mehmed Spaho bio je i prvi predsjednik Muslimanskog dobotvornog društva „Merhamet“, u periodu od 1914. do 1918. godine, o čemu sam pisao u velikoj monografiji „Merhamet – 100 godina“, objavljenoj 2013. godine, povodom stogodišnjice ove organizacije, jedne od najstarijih na Balkanu.
Tada sam, za potrebe monografije, razgovarao sa Spahinom kćerkom Eminom Kadić, koja mi je ljubazno ustupila privatne fotografije iz svog porodičnog albuma, diplomatski pasoš svog oca, i sve je to javnost prvi put imala priliku vidjeti.
U čast ove predivne žene, koja je dostojanstveno čuvala uspomenu i sjećanja na svog oca, znamenitog dr. Mehmeda Spahu, objavljujemo njenu priču koja je, kako sam kazao, uvrštena u monografiju „Merhamet – 100 godina“.
Tekst donosimo u nastavku:
Emina Kadić, kćerka Mehmeda Spahe
MOJ OTAC JE OTROVAN U HOTELU “SRPSKI KRALJ” U BEOGRADU JER NIJE DAO DA PODIJELE BOSNU
Emina Kadić, kćerka Mehmeda Spahe, imala je 17 godina kada je, kako tvrdi, njen otac otrovan u Beogradu. U to vrijeme nije shvatala njegov značaj za Bošnjake i za BiH.
Moj otac je 1935. godine postao ministar i otišao u Beograd. Dolazio je svake sedmice kući. Tada je saobraćao uskotračni voz kojim se od Sarajeva do Beograda putovalo cijelu noć. Postojao je salon-vagon i tako je on putovao na relaciji Sarajevo – Beograd, i nazad. Tim vagonom moj otac je otišao i na svoje posljednje putovanje.
Ponegdje sam čitala tvrdnje kako je moj otac umro prirodnom smrću. Ja ne mislim tako. On je otrovan. To je mom mlađem bratu kasnije potvrdio konobar iz hotela „Srpski kralj“, gdje je moj otac imao apartman i gdje je živio tokom boravka u Beogradu. Moj otac nikada nije bio bolestan. Nikada se nije požalio na zdravlje. Imali smo kućnog ljekara, njegovog prijatelja dr. Vejsila Bičakčića. Nikada ga nije ni pregledao, jer nije trebalo. Otac je bio snažan čovjek. Priče da je možda bio slabog zdravlja, pa da je zbog toga umro, nisu tačne. Pouzdano znam ko je naredio njegovo ubistvo, a to je knez Pavle, kojem je Mehmed Spaho bio smetnja jer nije dao da podijele Bosnu, da ona nestane. Zbog toga je sigurno i ubijen, i to na Vidovdan. U to više nema sumnje. Otrovali su ga u hotelu “Srpski kralj”. Kako sam kazala, konobar je nekoliko godina kasnije mom bratu Avdi priznao da je ubacio otrov u njegovu šoljicu. Zbog čega nikada nije sprovedena istraga? Majka nije željela ni da se uradi obdukcija, možda i zbog vjerskih načela, ili nečeg drugog, ali na tome je sve stalo – priča gospođa Emina.
Ona se prisjeća večeri kada je njen otac krenuo na svoje posljednje putovanje za Beograd.
Te večeri kada je pošao na voz, moja majka Habiba mu je, kao uvijek, spakovala dvije posebne kutije u jednom malom koferu, ono što će njemu pratilac u vagonu poslužiti od hrane. Otac je došao ujutro u svoj apartman u Beogradu, kojega se ja veoma dobro sjećam. Bio je relativno skroman. Imao je jednu sobu za sjedenje, kupatilo i nišu u kojoj je bio krevet. Kada je stigao u apartman, otac se istuširao. Izašao je iz kupatila i konobar mu je poslužio kafu. Nakon što je popio tu kafu, pao je mrtav.
Mama je bila otišla na kafu kod jedne rodice. Ja sam bila kod kuće i spremala sam se da idem na more s mojom prijateljicom i njenom majkom. U jednom trenutku zazvonio je telefon. Osoba s druge strane žice, više se ne sjećam ko je to bio, saopćila mi je užasnu vijest da je moj otac umro. To je bilo strašno za mene i moju porodicu, pogotovo za moju majku koju je to jako pogodilo i koja je očevu smrt veoma teško prihvatila. Tada joj je bilo 39 godina.
Ona se nakon toga potpuno povukla iz svega. Prihvatila je brigu o nama. Stariji brat Zijo bio je na maturi, ja sam bila u petom razredu gimnazije, a mlađi brat Avdo na maloj maturi. Majka je bila jako brižna osoba – za djecu, naročito. Ja i moja dva brata smo jako skromno odgojeni i nigdje se nismo isticali ni po čemu. Vjerujte, ni i u školi nismo imali nikakvih posebnih beneficija. Ja sam završila Pedagošku akademiju i kratko predavala u Trećoj gizmnaziji, bila je to tada niža gimnazija. Stariji brat Zijo je nakon završene mature 1940. godine otišao u Beograd da studira pravo. Počeo je da studira, smjestili su ga u jednu finu porodicu, kod inžinjera Aganovića i njegove supruge. To su bili naši prijatelji koji nisu imali djece. Ubrzo je došao rat i Zijo je otišao u Austriju, gdje je počeo studirati mašinstvo. Međutim, kada se vratio odmah iza rata u Sarajevo, nastavio je da studira pravo i bio je ugledan advokat. Umro je u protekom ratu u Sarajevu.
Mlađi brat Avdo otišao je u Zagreb na studije. Tada je na snazi bilo takozvano plansko studiranje i on je mogao studirati samo agronomiju ili, recimo, građevinu. Počeo je studirati agronomiju, što se njemu nije svidjelo, pa je onda paralelno, ali tajno, upisao Ekonomski fakultet. To je bilo zabranjeno i da su ga uhvatili on bi izgubio sve ispite iz agronomije. Avdo je tako završio oba fakulteta. Kasnije je izgradio bankarsku karijeru. Išao je u Vašington, u Međunarodni monetarni fond (MMF) i bio je cijenjen čovjek.
Pomalo smo bili diskriminirani u komunizmu. Nakon očeve smrti nije se smjelo govoriti o njemu, pogotovo nakon Drugog svjetskog rata. Ja sam bila prisiljena da uklonim očevu sliku, iako moj muž nije bio preveliki komunista, mada je bio član Komunističke partije. Ime mojega oca nije se nigdje i nikada spominjalo – kaže Emina.
Ona se s ljubavlju sjeća svoga oca. Bio je, kaže, predivan otac i suprug.
Bio je divan otac, suprug. Nije bio strog. Ja sam bila njegova mezimica. Znam i da je jako volio moju majku Habibu, bila je to velika ljubav. Vodio nas je na krstarenja i putovanja. Bila sam mala, ali i tada sam uživala. Moj otac bio je veoma druželjubiv čovjek, jako je volio ljude, bez obzira na vjeru i naciju. Njegovi najbolji prijatelji bili su drugih religija, Jelavić, Ungar, Ljeskovac. Jedan je bio Hrvat, drugi Jevrej, a treći Srbin.
Moj otac je volio Bosnu, borio se za nju i za muslimane. Bio je vođa muslimana i na kraju je ubijen u toj borbi – dodaje Emina.
Gospođa Emina ustupila nam je za potrebe ove knjige i fotografije iz porodičnog albuma, među kojima je i jedna od rijetkih zajedničkih fotografija porodice Spaho. Pored Mehmeda Spahe, na toj fotografiji su Spahine sestre Aiša Rašidagić i Behija Agan, Spahina supruga Habiba, zatim Halida Bakaradić – kćerka Mehmedovog brata Fehima ef. Spahe, Nafiz Afgan – sin Behije Agan, Avdo, Zijo i Emina (djeca Mehmeda Spahe) i Minka i Beba Agana – kćerke Behije Agan.
Habiba Spaho, supruga Mehmeda Spahe, bila je od Šahinagića. Njen otac je bio Avdaga Šahinagić čije ime danas nosi ulica prema sarajevskoj žičari. On nije bio političar, ali je bio veoma ugledan i imućan Sarajlija. Avdaga Šahinagić bio je poznat i kao jedan od najvećih dobrotvora i član tadašnjeg „Merhameta“.
I Aiša Rašidagić, sestra Mehmeda Spahe, bila je aktivista tadašnjeg „Merhameta“. U okviru Ženske sekcije „Merhameta“, Aiša je organizirala tkanje i vezenje za žene u Sarajevu i na taj način im omogućila da zarade pristojan novac za svoje porodice. Aiša je radila nacrte prema kojima su žene šile i tkale.
