Za opstanak stanovnika Maglaja tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu bila je nemjerljiva uloga “Merhamet” u tom gradu i ljudi koji su u njemu radili. Uz 112. godišnjicu Muslimanskog dobrotvornog društva “Merhamet” donosimo tekst koji je, 1. decembra 1992. godine, objavljen u “Maglajskim novinama”. Riječ je, zapravo o intervjuu sa tadašnjim čelnim čovjekom maglajskog “Merhameta” Mujom Isićem, s kojim je razgovarala novinarka S. Berbić.
Ovo je sjećanje na rahmetli Muju Isića i na sve ljude iz maglajskog “Merhameta” koji su uspjeli da pomognu opstanak svojih sugrađana u najtežim vremenima. Stoga, pomenuti tekst iz “Maglajskih novina” prenosimo u cijelosti.
SAMO DA LJUDI NE GLADUJU
Doći na red u “Merhametu” nije teško. Ali ako dolazite da napravite prilog o njima, može Vam se desiti da čekate i par sati. Razumljivo je to. Hrana se mora podjeliti, a novinari mogu čekati. Čovjek na prvom mjestu.
Kako to lijepo zvuči u ova luda vremena, kada je onima sa brda ljudski život najmanje vrijedan.
Ipak sam došla na red. Razgovaram s Mujom Isićem, prvim među jednakim u “Merhametu”. Na ovom opisu insistirao je baš Mujo, od skoro prozvan Mujo-Merhamet.
Prije no sam uspjela postaviti prvo pitanje, Mujo me je preduhitrio: “Molim te, napiši da Mujo nije ‘Merhamet’, nego je samo jedan od onih koji tim radom pokušava dati doprinos ovoj našoj borbi.”
Maglajske: Od kada djeluje “Merhamet”?
Mujo: U maju mjesecu, kada je zabilježen veliki priliv izbjeglica, kada je rat već plamtio našom Republikom, kada je do hrane bilo sve teže doći, pokrenuta je inicijativa o osnivanju “Merhameta”, Muslimanskog dobrotvornog društva. Tako da možemo reći da je naš “Merhamet” ratno dijete i da se razvija pod teškim uslovima.
Maglajske: Zbilja, kako Vi uopšte radite, kako obezbjeđujete pomoć, I da li je to dovoljno?
Mujo: Svakako (uz osmijeh odgovara naš sagovornik). Puno se posla obavlja van granica naše Republike. Pomoć se skuplja sa svih strana preko više dobrotvornih organizacija. Svakako, veliku ulogu u svemu ovome imaju i naši ljudi koji nisu zaboravili svoj rodni kraj.
Maglajske: Nezaobilazno je pitanja kakva je saradnja “Merhameta” s ostalim humanitarnim organizacijama?
Mujo: Sasvim dobra. Uska povezanost između nas, Crvenog krsta, Caritasa i ostalih sličnih organizacija je, na kraju krajeva, potpuno razumljiva jer i cilj nam je isti - pomoći svim ljudima. Svi znamo da u ovom ratnom ludilu skoro 98% stanovništva zavisi od dobrotvornih ustanova.
Našu međusobnu saradnju možda najbolje pokazuje akcija koja je u toku. Na inicijativu Ratne vlade Opštine Maglaj organizovana je podjela prehrambenih paketa za sve nezaposlene i borce, kao i sve zaposlene koji do sada nisu bili obuhvaćeni podjelom.
Maglajske: Koliko je do sada “Merhamet” dopremio humanitarne pomoći?
Mujo: Samo hrane u Maglaj je do sada došlo oko 200 tona. Pokušali smo da naše sugrađane opskrbimo ćebadima, ali i lijekovima i garderobom,
Maglajske: Da li su Maglajlije zadovoljne “Merhametom”?
Mujo: Znate kako se kaže “nije se rodio ko je svijetu ugodio”. Ali, šalu na stranu. Naše je mišljenje da su svi zadovoljni. Mi se zaista trudimo da što ravnomjernije raspodjelimo sve što stigne. Istini za volju, na samom početku je bilo manjih špekulacija nekih neodgovornih lica koji su se pokušali sakriti iza imena “Merhamet”, ali smo mi nastojali, čini se i uspjeli, da sve te nedostatke otklonimo.
Maglajske: Za kraj mi recite kako Vi gledate na ovo što nas okružuje?
Mujo: O onima s druge strane ne bih ništa rekao. Krivo mi je na one Maglajlije koji su otišli i ostavili ovaj grad. Ja sam Žepčak, a ipak sam ostao i nije mi žao. Čekat ću da se sve ovo završi, a onda opet, na svoj posao - hraniti ljude i opet ću biti ono što sam bio Mujo - pekar.
S. Berblć
