MEHMED SPAHO - DOBROTVOR, BORAC ZA BOSNU I PRAVA BOŠNJAKA

Na današnji dan 1883.godine u Sarajevu je rođen Mehmed Spaho, čovjek koji je svojim političkim djelovanjem, borbom za autonomiju Bosne i prava Bošnjaka, obilježio historiju ovih prostora. Mehmed Spaho u historiji predstavlja jednu od najzanimljivih političkih ličnosti u jednom od najdramatičnijih perioda u BiH, u vremenu između dva svjetska rata, koji je obilježen stvaranjem prve južnoslovenske države u kojoj je naša zemlja imala centralni geografski položaj koji su sa strane zapljuskivali velikosrpski i velikohrvatski nacionalizam.

Mehmed Spaho je bio bošnjački političar i vođa Jugoslovenske muslimanske organizacije, prvi Bošnjak u Vladi Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Spaho je bio i prvi predsjednik Muslimanskog dobrotvornog društva “Merhamet“. Za predsjednika “Merhameta” izabran je 1914. godine i tu je funkciju obnašao sve do 1918. kada je na čelo “Merhameta” došao hadži Mehmed Džemaludin ef. Čaušević, najznačajniji reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.

VELIKA POMOĆ SIROTINJI: U Upravnom odboru „Merhameta“ u tom četverogodišnjem periodu, osim dr. Spahe i ef. Čauševića, bili su i Junuzaga Mudžarević, Server ef. Svrzo, Uzeiraga H. Hasanović, Mujaga Sudžuka, Muhamedaga Ploška, Ibrahimaga Demirdžić i Ibrahimaga Musakadija.

U monografiji „Merhamet – 100 godina“, autora Ruždije Adžovića, naglašeno je da je “u teškim godinama rata, kada je Sarajevu prijetila glad, zahvaljujući dr. Mehmedu Spahi, a radom Ibrahimage Hadžibaščauševića i Mujage Sudžuke, dobijen od oblasti vagon pirinča i velike količine namirnica, pa je to među najbjednije muslimane podijeljeno, čime se je učinila velika pomoć našoj sirotinji”.

 

Mehmed Spaho: Prvi Bošnjak u vladi Kraljevine SHS 

Mehmed Spaho rođen je 13. marta 1883. godine u Sarajevu. Njegov otac, Hasan ef. Spaho (1841-1915) bio je stručnjak za šerijatsko pravo, a prije austrougarske okupacije službovao je kao kadija u Jajcu, Sofiji, Damasku i Kairu. U doba austrougarske uprave obavljao je dužnost muderiza Gazi Husrev-begovog hanikaha. Sa Fatima hanumom, rođenom Bičakčić, imao je tri sina: Fehima (1877-1942), Mehmeda (1883-1939) i Mustafu (1888-1964), te tri kćerke: Behiju, Aišu i Habibu.

Mehmed Spaho je završio osnovnu školu i gimnaziju u Sarajevu, a Pravni fakultet u Beču 1906. godine. U doktora pravnih nauka promoviran je 1908. godine. Na početku karijere posvetio se sudijskom zvanju, te je od 1906. do 1908. godine bio sudski prislušnik, a do 1910. godine advokatski pripravnik. Kada je u Sarajevu osnovana Trgovačko-obrtnička komora, izabran je za njenog sekretara. Na tom položaju ostao je do stupanja u političke vode. Imao je bogat i turbulentan politički život i zavidnu političku karijeru, pa ga, s pravom, smatraju jednim od najznačajnijih bosanskih političara XX stoljeća. Naime, Mehmed Spaho bio je prvi Bošnjak u vladi Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS), te jedan od dva priznata zastupnika Jugoslovenske muslimanske organizacije (JMO) u Narodnom vijeću SHS za BiH.

O dr. Spahi napisano je nekoliko knjiga. Neposredno nakon Spahine smrti, njegov savremenik, prijatelj i politički saradnik, književnik Edhem Mulabdić objavio je Spahinu političku biografiju. Spaho je obnašao funkciju ministra industrije i trgovine 1919. u prvoj vladi Kraljevine SHS, a zatim bio ministar trgovine i industrije u vladi Nikole Pašića 1921. godine. U oktobru 1921. izabran je za predsjednika JMO.

„TURSKI PARAGRAF”: Jedno od njegovih značajnih političkih dostignuća je “turski paragraf”. Naime, prilikom donošenja Vidovdanskog ustava 1921. godine, ili prvog ustava novouspostavljene jugoslavenske države, Spaho je dobio teritorijalnu kompaktnost Bosne u novoj administrativnoj podjeli zemlje, ili čuveni čl. 135, odnosno “turski paragraf”, kako se taj član kolokvijalno zvao. Ustavom je nova kraljevina bila podijeljena na 26 oblasti, a jedino je zaključeno da Bosna i Hercegovina neokrnjena “ostaje u postojećim granicama”.  To je, kako je jednom prokomentirao prof. dr. Šaćir Filandra, Spahina temeljna zasluga, ili doprinos razvoju bošnjačkog političkog mišljenja i bosanske političke prakse. Zasluga dr. Spahe bila je i u tome da se stalo ukraj (uglavnom srbijanskom) bezakonju i otimanju, najviše u Bosni, ali i SHS-u, doprinijevši zaustavljanju političke krize u zemlji.
Poslije izbora 1923. godine i razlaza JMO stranke s liderom JMNO Ibrahimom Maglajlićem, frakcije JMO, Spaho postaje istinski vođa Bošnjaka. Godine 1924. dolazi na funkciju ministra finansija u vladi Ljube Davidovića, a 1927. postaje ministar trgovine i industrije u vladi Velje Vukićevića. Osnivanjem Jugoslovenske radikalne zajednice i padom Petra Živkovića, 1935. godine ulazi u vladu Milana Stojadinovića kao ministar saobraćaja, a tu funkciju obnaša i od 1938. godine i vladi narodnog sporazuma Dragiše Cvetkovića.  

Jedinstveno je bilo Spahino držanje po pitanju podjele Bosne Sporazumom Cvetković-Maček. Spaho je osjećao svu pogubnost i opasnost Sporazuma i bio svjestan da bi podjela Bosne značila i kraj bosanskih muslimana, a ne samo Bosne. Po nalogu Dvora, Sporazum se morao postići. Međutim, Spaho se snažno i vješto odupirao takvoj namjeri. Iza kulisa je zaključeno da je najlakše Sporazum postići bez njega. Tako je dr. Spaho 29. juna 1939. godine, pod velom misterije, osvanuo mrtav u apartmanu beogradskog hotela „Srpski kralj“. U knjizi “Mehmed Spaho - Politička biografija“, dr. Husnija Kamberović, direktor Instituta za historiju u Sarajevu, između ostalog, opisuje Spahinu borbu za bolji položaj sarajevske sirotinje, dok je bio član Gradskog vijeća Sarajeva, čijim članom postaje početkom 1914. godine. Opisan je i Spahin nastup na sjednici Gradskog vijeća 17. februara.

ZALAGANJE ZA SARAJEVSKU SIROTINJU: „I na ovoj sjednici on se zalaže za sarajevsku sirotinju, traži da se dopusti trgovcima jaja i kokoši, koje prodaju pred gradskom tržnicom, prodavati do 2 sata poslije podne (do tad su mogli prodavati samo do 12 sati), zatim traži da drva koja općina dijeli sirotinji budu iscijepana, jer sirotinja mora plaćati cjepare koji često puta trebaju ići do u najskrajnutije kutiće gornjih mahala’, a za to traže, naravno, da budu plaćeni...

Spaho, također, napominje kako u sarajevskim gornjim mahalama, gdje živi puno sirotinje, nema nijedne ambulante, ‘a putevi su tako loši, da liječnici slabo tamo zalaze’. Spaho je predlagao da se ekmekčijama snizi cijena električne struje ‘kako bi se naši pekari našli pobuđeni da uvode električno svjetlo mjesto nezdravog petroleuma’“ - piše dr. Kamberović.

Smrt Mehmeda Spahe do danas je obavijena velom tajne i o tom događaju postoje razne verzije. List „Pravda“ je 29. juna na naslovnici donio vijest da je Mehmed Spaho umro 29. juna 1939. u 9:30 sati. Kamberović u svojoj knjizi navodi:

„Navečer, 28. juna, Spaho je iz Sarajeva krenuo u Beograd, gdje je stigao 29. juna u 7:25 i odmah krenuo u svoj apartman u hotelu „Srpski kralj“ na Kalemegdanu. Postoje različite verzije šta se desilo to jutro. Prema zvaničnoj verziji, Spaho je umro u sobi i zatečen je na krevetu gdje je pao na putu prema kupatilu, a prema verziji koju je kasnije ispričao Sakib Đulabić, Spaho je umro u kupatilu sa priljubljenom rukom i tijelom uz vodovodnu cijev. Đulabić, koji je bio sekretar u Spahinom kabinetu, piše: ‘Knez Pavle uputio je dr. Spahi poziv na audijenciju kad se nalazio u Sarajevu. Stigao je i odsjeo rano izjutra u svom apartmanu hotela 'Srpski kralj' na Kalemegdanu u Beogradu. Sa njim je bio lični sekretar koji ga je pratio na putu, Mehmed (Mešak) Hadžihasanović, sin uglednog sarajevskog trgovca i tadašnjeg senatora Uzeirage Hadžihasanovića. Spremajući odijelo za audijenciju, Mešak je čuo vrisak iz kupatila apartmana, jurnuo u kupatilo, našao mrtvog dr. Spahu priljubljenog rukom i tijelom uz vodovodnu slavinu. Istrčao je na hodnik u kome je zatekao šefa beogradske policije Dragog Jovanovića. Mešak je vriskao vičući: 'Ubiše ga, j... im srpsku majku'. Šef policije je iz Spahinog apartmana nazvao Meškovog oca Uzeiragu, saopćio mu da je dr. Spaho umro i obavijestio o Meškovim 'ispadima'. Uzeiraga je istovremeno nazvao sina i rekao mu da do susreta s njim nikome ne govori ni riječi o uzrocima Spahine smrti. Tako je izgubio život čovjek kome su gotovo svi muslimani nepokolebljivo vjerovali... Dr. Mehmed Spaho je umro kao gazija’.

PREPREKA ZA PODJELU BiH: Oni koji vjeruju u ubistvo Mehmeda Spahe, navode da je glavni naručitelj bio knez Pavle, koji je smatrao da je Spaho prepreka za Sporazum Cvetković-Maček o podjeli BiH.

Dopisnik istanbulskog lista „Džumhurijet“, Mehmed Sulejmanpašić, objavio je 5. jula 1939. sumnju da je Spaho otrovan, argumentirajući to i stavom šefa beogradske policije Dragog Jovanovića, koji je sve vrijeme bio u sobi sa Spahinim tijelom, istjerujući svakog „koji se zadržavao više od pola minute“.

List „Oslobođenje“ 1997. je objavio feljton Mustafe Resulovića o ubistvu. Resulović je glavni razlog za Spahino ubistvo vidio u njegovom odbijanju da se dopusti podjela BiH, što je bilo očito u to doba kada su se završavali pregovori Cvetkovića i Mačeka.

„Zbog toga su (se) odmah nakon smrti u Sarajevu, u krugovima JMO počeli pronositi glasovi da je dr. Spaho umoren. Najprije je kolala verzija da su ga 'ubili strujom u kupatilu', ali je odmah tu verziju zamijenila druga - da je otrovan crnom kafom. Tu verziju, odnosno sumnju, iznio je jedan od najbližih saradnika dr. Spahe u JRZ Uzeiraga Hadžihasanović, čiji sin je bio sekretar kabineta dr. Spahe i jedini je bio prisutan u neposrednoj blizini kada je nastupila iznenadna smrt. Autopsija nije izvršena i zvanični nalaz ljekara je bio da je riječ o srčanom udaru.“

Resulović se pozivao na jedno saopćenje koje je dao Mehmedalija Bojić na jednom okruglom stolu, i koji je tvrdio da je Spaho otrovan, kao i na mišljenje Muhameda Filipovića, koji je u svojoj knjizi „Bošnjačka politika“, također, zastupao tu tezu. No, ključni Resulovićev dokaz je pismo koje je za vrijeme rata u Sarajevu 1994. dobio Avdo Spaho, sin Mehmeda Spahe.

OTROV U KAFI: To je pismo uputio sarajevski advokat Nusret Gluhić, koji je u pismu Avdi Spahi prenio izjavu svog prijatelja Safera Ahmića, koji je tvrdio da je 1947., kao oficir Jugoslavenske vojske, bio na intendantskom kursu u Snetvidu kod Ljubljane i tamo upoznao izvjesnog Tomislava Duvnjaka, rođenog u Imotskom ili okolini, koji je pričao kako je on imao druga zvanog Spaho, koji se hvalio kako je taj nadimak dobio zbog toga što je lično otrovao Mehmeda Spahu. Taj Spaho je rekao da je radio kao konobar u hotelu gdje je Mehmed Spaho imao apartman, te da mu je on lično sasuo otrov u kafu.

Ovaj Spaho je tokom Drugom svjetskog rata bio partizan u 13. proleterskoj brigadi „Rade Končar“, skupa sa Tomislavom Duvnjakom i često se hvalio svojim „podvigom“. Safer Ahmić je tvrdio kako je to svojedobno ispričao Nusretu Gluhiću, ali ovaj to nije smio prenijeti porodici Spaho „zbog poznatih postupaka UDBE i tadašnjih vlasti“.

Resulović je nakon toga utvrdio i slijedeće: „Konobar iz hotela 'Srpski kralj' zvao se Dragan Vujić. Sa potpisom Kapetan Dragan Vujić Spaho, on se kao autor jednog priloga pojavio u knjizi 'Tri godine borbe 13. proleterske' (izdanje 1945, izdavač Klub 13. proleterske brigade 'Rade Končar', štamparija Vjesnik). Dragan Vujić Spaho živio je kasnije u Beogradu kao pukovnik JNA i u susretima sa tadašnjim kolegama, među kojima je bio i Mehmedalija Bojić, ispričao o trovanju dr. Mehmeda Spahe u hotelu 'Srpski kralj', gdje je 1939. radio kao konobar. Nije pričao po čijem je nalogu to uradio“.

NAJJAČA POLITIČKA LIČNOST: Tadašnja štampa puno je pisala o Spahinoj smrti. Zagrebački „Obzor“ Spahu je ocijenio kao najznačajnijeg autoriteta i najjaču političku ličnost bosanskohercegovačkih muslimana. List „Pravda“ je 11. avgusta 1939. godine, povodom 40 dana od Spahine smrti, iz „Narodnog jedinstva“ prenijela članak čiji je autor Maksim Svara, koji o Spahi piše kao političaru i državniku. U prvi plan se stavlja Spahin politički instinkt, pomoću kojeg je on za nekoliko godina od anonimusa postao lider stranke od 1922. godine.

„On je upravo nepogrešivo pogađao šta hoće muslimanski dio našeg naroda… Znao je vrlo dobro da bosanskohercegovački muslimani, kojih ima manje od milion, nisu presudan činilac u jednom narodu od petnaest miliona, ali je znao i to da blizu milion duša predstavlja jednu snagu mimo koje se ne može učiniti nikakav važniji politički potez, ako se želi da on bude trajan i postojan. Na ovoj bazi on je izgradio svoju političku taktiku i zasigurno nema nikog ko bi osporio ovu jedinu mogućnost političkog djelovanja jednog vođe muslimana u našoj zemlji”.

Autori iz Sandžaka, Harun Crnovršanin i Nuro Sadiković, su 2007. također objavili knjigu o životu dr Mehmeda Spahe, u kojoj su se fokusirali na Spahino djelovanje kao „borca za Bosnu“. Autori su napisali afirmativnu biografiju “Dr. Mehmed Spaho - Državnik i borac za BiH”. Autori navode da dr. Mehmed Spaho, vanredno značajna povijesna ličnost za BiH, i pored svojih neupitnih zasluga u formiranju političke svjesnosti i nacionalnog samoodređenja bošnjačkog korpusa, nije zadobio pripadajuće mu mjesto u naučnoj verifikaciji historijske nauke.

„Zaborav je jedna od nužnih mentalitetnih blokada kod Bošnjaka, s obzirom na njihovu turbulentnu povijest, pa tako i u pogledu zvanične znanosti koja iz dnevnopolitičke obzirnosti drži ’pod tepihom’ čitavu plejadu bošnjačkih / bosanskih aktera kompleksnog političkog života između dva svjetska rata, čija je uloga u pokušaju očuvanja cjelovitosti BiH neumitna. Nosilac takve državotvorne strategije, koju je s više ili manje osptojnosti, i provodio na konkretnom planu, bio je dr. Mehmed Spaho“.

Dženaza dr. Mehmeda Spahe 

UGODAN U DRUŠTVU: Husein Alić je svojevremeno objavio tekst “Dr. Mehmed Spaho kao čovjek”. Alić je Spahu lično upoznao 1920. u beogradskoj kafani „Moskva“ nakon izbora za Ustavotvornu skupštinu.

“Kako sam ga upoznao sa onim njegovim osmijehom na licu, odmah mi je u srce pao. Poštovanje prema njemu je sve više raslo i to sve iz opravdanih razloga. On je bio vrlo ugodan u društvu i mi mlađi članovi muslimanskog poslaničkog kluba počeli smo se odmah oko njega kupiti. U svakom razgovoru mogli smo od njega nešto novo čuti i naučiti. Uvijek je imao nove i interesantne teme i nikad se nije ponavljao. Nije volio mnogo govoriti, a ono što bi rekao, to bi se moglo smjesta štampati bez ikakvih korektura. Spaho je bio obrazovan, poznavao je dobro finansije i historiju, tečno govorio njemački, stil mu je bio odličan...“ - navodi Alić u svom tekstu o Mehmedu Spahi, zaključujući da je Spaho i u privatnom životu bio pravi čovjek: „Vrlo pobožan, klanjao je, postio, sadaku dijelio, nikoga nije ogovarao i živio je u braku tako sretno da bi to moglo biti primjer svim ostalim ljudima“.

Kraj našeg prigodnog teksta o dr. Mehmedu Spahi, prvom predsjedniku „Merhameta“ i jednom od najznačajnih ljudi u historiji Bošnjaka i Bosne i Hercegovine, završit ćemo  riječima prof. dr. Fehima Nametka: ”Spaho je bio čovjek izuzetnih kvaliteta, velike energije i ustrajnosti. To je bio političar koji se istinski borio za prava svoga naroda. U želji da pomogne on je jednostavno sagorijevao i davao sve od sebe”.

POMAGAO SVAKU HAIRLI STVAR: Na godišnjicu smrti Mehmeda Spahe, u junu 1940. godine, održana je akademija u Narodnom pozorištu u Sarajevu i niz drugih tužnih manifestacija. Doktor Spaho je, kako je kazao tadašnji predsjednik Skupštine „Merhameta“ Mehaga Čomara, „veliki čovjek koji je uvijek izdašno pomagao naše društvo, koji je pomagao svaku hairli stvar među nama, čovjek koji je punih dvadeset godina bio politički vođa muslimana“.

Go to top